Oglasna tabla

Novosti

Novosti (140)

nedjelja, 01 Juni 2014 10:44

Međunarodna sedmica mira

Autor

 

Srednja medicinska škola Mostar već tradicionalno obilježava treću sedmicu u mjesecu maju kao Međunarodnu sedmicu mira, u sklopu koje se realizuje niz aktivnosti koje imaju za cilj promociju tolerancije, mira i međusobnog uvažavanja.

 

Međunarodnu sedmicu mira učenici i profesori naše Škole su započeli humanitarnom akcijom za poplavama ugrožene građane Bosne i Hercegovine. Akcija je uspješno realizovana te koristimo ovu priliku da se zahvalimo svim učenicima, roditeljima i profesorima koji su učestvovali u akciji i svojim doprinosom pomogli onima kojima je pomoć bila najpotrebnija.

 

Sedmica mira nastavljena je simboličnom zajedničkom šetnjom učenika naše Škole i Druge gimnazije, koji su polaganjem cvijeća na mezarje Šehitluci odali počast žrtvama rata.

 

U duhu tolerancije, mira i međusobnog uvažavanja, vrijedni članovi školskih sekcija i njihovi profesori 28. maja 2014. godine organizovali su Mirovni događaj na kojem su na kreativan način predstavili koncepte kulture mira. Priređen je bogat kulturno- umjetnički program koji su svojim prisustvom uveličali prijatelji naše Škole, roditelji, učenici i profesori.

 

 

 

ponedjeljak, 03 Oktobar 2016 21:55

“Budi cool, reci drogi NE!”

Autor

U petak, 30. septembra 2016. godine, na inicijativu Udruženja mladih “Ruka prijateljstva” u sklopu projekta “Budi cool, reci drogi NE!” u našoj školi održana je diskusija na temu: “Sportski stil života – efikasan način borbe protiv konzumiranja opijata”. Na opštu radost naših učenika, diskusiji su prisustvovali uspješni bosanskohercegovački sportisti: naš najbolji atletičar Amel Tuka i profesionalni bokser Adnan Ćatić, trenutni svjetski šampion WBA u super srednjeteškoj kategoriji. Diskusiji je prisustvovao i inspektor za istrage kriminala MUP-a HNK, Nikola Lovrić koji je govorio o štetnosti droge, kao i primjerima iz vlastite prakse. Istaknut je značaj porodice kao veoma važnog faktora u prevenciji. Naši sportisti svojim primjerom pokazali su koliko je važan zdrav i sportski način života, te su istakli značaj obrazovanja i bavljenja vannastavnim aktivnostima. Tokom diskusije svi su bili ugodno iznenađeni njihovim pristupom i odnosom prema učenicima, čime su još jednom potvrdili da nisu samo dobri sportaši, već i veliki ljudi. 

 

Zahvaljujemo se organizatoru Udruženju mladih "Ruka prijateljstva" i radujemo se nastavku saradnje.

 


Novinarsko - literarna sekcija

 

 

 

10. juna 2019. godine u Kulturnom centru „Kralj Fahd“ upriličena je ceremonija dodjele diploma čime je svečano ispraćena još jedna generacija maturanata i maturantica Srednje medicinske škole Mostar.

 

 

1 1

 

 

Svečanost je počela intoniranjem državne himne, nakon čega su se gostima, roditeljima, ali prije svega maturantima i maturanticama sa prigodnim riječima i lijepim željama obratili g. Alija Muhibić, direktor naše škole, gđa. Enisa Gološ, direktorica Pedagoškog zavoda Mostar i g. Seid Tucović, predsjednik Školskog odbora.

 

 

4

 

 

U kulturno – zabavnom dijelu programa svečanost su prekrasnim muzičkim numerama uveličali Antonija Batinić i Gabrijel Prusina te naši vrijedni učenici: Šantićeva Emina - Sarah Sarić, Aleksa - Anis Nožić, prekrasna plesačica Alda Tucaković te naša podrška u svim projektima - Kenan Bjelevac. 

 

 

3

 

 

7

 

 

Svečanost je obilježena i himnom kojom se vijekovima veličaju ceremonije dodjeljivanja diploma - Gaudeamus igitur, nakon čega su naši maturanti, budući zdravstveni radnici, svečano položili Hipokratovu zakletvu. Corpus Hipocraticum tradicionalno polažu medicinari obavezujući se na ustrajavanje u etičkom vršenju dužnosti svoje profesije.

 

 

9

 

 

Prekrasne voditeljice programa Amina Čolakhodžić i Edina Tanović, podsjetile su nas na 23 najbolja učenika ove generacije, ponose škole, a to su: Nermin Zekić, Adila Memić, Hena Hadžalić, Elma Čorbadžić, Ajla Gadara, Emina Kreso, Ajla Kuloglić, Mirza Međedović, Dino Muslibegović, Amna Omanović, Jusuf Stranjak, Doris Žutina,Amra Idriz, Muamera Čampara, Melisa Avdić, Ajla Maksumić, Belma Husejić, Asja Alagić, Rijad Memić, Majla Martinović, Larisa Bećić, Anisa Mustafić, Samra Kurtanović i Senad Bajat, kojem je dodijeljena titula “učenik generacije”.

Ovi učenici su svojim ponašanjem, izvanrednim rezultatima i posebnim odnosom prema svojoj zajednici bili istinski reprezentatori vrijednosti koje su stekli u porodici i školi.

Svečanu dodjelu diploma predvodio je direktor škole, Alija Muhibić i razrednici: IV“a“ - Jasmina Tanović – Avdić, IV“b“ - Refik Islamović, IV“c“ - Tanja Avdić i IV“d“ - Lejla Juklo.

 

114 medicinara je završilo svoje četverogodišnje putovanje.

 

Čestitamo im završetak i želimo sretan novi početak!

 

 

 

ponedjeljak, 30 Septembar 2019 10:56

Posjeta Muzeju ratnog djetinjstva

Autor

13 učenika Srednje medicinske škole Mostar, zajedno sa svojim profesoricama Amnom Sefo i Madžidom Muhibić te učenicima Druge gimnazije, 27.9.2019. godine posjetili su Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu.

 

Muzej predstavlja ratna iskustva djece koja su odrastala u periodu od 1992. do 1995. godine. Naime, riječ je o prvom svjetskom muzeju posvećenom iskustvu odrastanja u ratu. Njegova prva stalna postavka otvorena je 2017. godine. Učenici su imali priliku vidjeti eksponate, dokumente, pročitati priče koje su u vezi s određenim eksponatom kao i poslušati video svjedočenja ratnih mališana, sada već odraslih osoba.

 

 

posjeta Muzeju ratnog djetinjstva sep 2019 1

 

 

Muzej ratnog djetinjstva rođen je u knjizi „Djetinjstvo u ratu“, knjizi ratnih sjećanja djece koja su odrastala u ratnom užasu. Ovaj Muzej je dobitnik prestižne muzejske nagrade Vijeća Evrope za najbolji muzej u 2018. godini.

 

Puni novih saznanja, tužnih emocija i želje da se rat nikome nikad ne dogodi, vratili smo se u Mostar. Mir počinje kolektivnom odlukom o prestanku ignorisanja užasa koji se dešavaju svaki dan oko nas. 

 

“Samo da rata ne bude,

ludila među ljudima,

veliki nude zablude,

plaše nas raznim čudima,

svakoj bajci naude,

da rata ne bude!”

 

 

subota, 05 Oktobar 2019 10:40

Sretan nam Dan učitelja!

Autor

Biti učitelj nije zanimanje, nije profesija, nije posao. Biti učitelj je stil života i damar koji prožima naše biće. Svaki prosvjetni radnik je učitelj, i profesor, i nastavnik…svi smo mi učitelji!

Dok drugi svoj poziv zaključavaju u ladicama uredskih stolova, garažama, kutijama s alatima, mi svoj posao nosimo kući da nastavimo tamo gdje smo stali. Ako pri ovome mislite samo na sveske, pripreme, zadaćnice, testove, radne listove - varate se. To je najdosadniji, ali najlakši dio našeg posla. (Najlakši pod uslovom da stranice dječijih pismenih vježbi (čitaj: ispovijesti) ne kvasite suzama zbog težine koja se svalila na nejaku dječiju dušu.) Mi kući nosimo njihove snove, nekad lepršave i lijepe koji te ponesu na svojim krilima, ali vrlo često (i sve češće) snove natopljene socijalnim problemima, glađu, bolestima, otuđenošću, snove koje društvo i porodica ne vide, ne čuju. Bosa stopala u dotrajalim patikama, tijesne i kratke hlače nasuprot skupih telefona, markirane odjeće u istoj klupi, BOLE, veoma bole i prate nas učitelje i dok gledamo u vlastiti ručak. Rekli su mi "nije teško". Jeste, teško je. Teško je pratiti sve tokove života, biti u korak s njima, s njihovim zahtjevima, roditeljskim, administrativnim, zakonskim, a ustvari najteže je biti u korak sa zahtjevima koje smo postavili pred sebe odlučivši se za poziv učitelja. A postavili smo zahtjev sebi da budemo prijatelj, učitelj, oslonac, osoba od povjerenja...sve ono što društvo, nažalost ponekad i porodica, nije. Da se razumijemo, nije teško podučavati djecu lekcijama, znanju, teško je sačuvati emocije i dušu, vlastita koljena od padova naše djece, jer svaki njihov pad je naš - učiteljski.

Mi smo oni koji se brinemo o onima koji su vam sve na svijetu. Svaki njihov plač, razočarenje, bol, bolest, tuga su i naši...a puno je to za jednu dušu - učiteljsku. Jeste TEŠKO je, ne s djecom, već s pojedinim roditeljima, ulicom, policijom, s polomljenim dječijim snovima - s njima je najteže!

Teško je osvijetliti putove, a tako puno je mraka oko nas.

Nema slobodnog vremena, ali ima DOSTOJANSTVA kojeg smo dužni očuvati zbog svih onih koji će doći, koji su ostali iza nas i koji nas još čekaju. I da baš tako, ČAST mi je biti UČITELJICA.

 

Sretan nam Dan učitelja!

 

 

 

 

 

 

Biti učitelj nije posao, biti učitelj je voljeti, osjećati, umjeti. Vidjeti dalje nego što oko gleda, strah pretvoriti u sigurnost i ljubav, čuvati osmijeh na usnama i želju za znanjem u očima. Biti učitelj znači najlošiju situaciju pretvoriti u priliku, znati, razumjeti, brinuti. Učitelj je predan, odgovoran, požrtvovan i istrajan u radu. Obilježavanje Svjetskog dana učitelja naglašava značaj ove časne i plemenite profesije. Taj dan je 5. oktobar. Proglasio ga je UNESCO 1994. godine u spomen na isti datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja. Ove godine petak je bio nenastavni dan, dan kada je u našoj školi održana svečana sjednica Nastavničkog vijeća. Profesori, učitelji naše škole okupili su se kako bi u edukativnoj, interaktivnoj i opuštenoj atmosferi obilježili ovaj Dan i odali počast našoj profesiji.

 

Na početku sjednice direktor je istakao važnost obilježavanja ovog Dana i značaj koji učitelji imaju za društvo u cjelini. Rezimirani su rezultati rada, posebno kada je riječ o radu sekcija i brojnim vannastavnim aktivnostima. Prof. Amna Sefo upoznala je članove NV-a sa sindikalnim novostima i podsjetila prisutne na značaj obilježavanja 5. oktobra.

Prof. Lejla Juklo pripremila je prezentaciju i zajedno s prof. Tanjom Avdić realizovala interaktivnu radionicu u kojoj su učestvovali članovi Nastavničkog vijeća.

Uz kratak historijski osvrt na zvanje „učitelj“, razgovaralo se o savremenim problemima prosvjetnih radnika, o školi, potrebnim sredstvima za rad koji bi omogućili lakšu realizaciju inovativnih metoda rada, o obrazovanju općenito, statusu prosvjetnih radnika u društvu, itd.

 

3

 

 

2

 

 

Nakon edukativnog dijela, kolegice i kolege ovjekovječili su druženje zajedničkom fotografijom, te uz svečani ručak i šetnju u Parku prirode “Hutovo blato” nastavili druženje.

Do nekog novog putovanja, vraćamo se svojim obavezama, našim đacima, ali i iščekujemo odlaske u nove krajeve, susrete s novim ljudima i običajima ove dobre zemlje bosanske i hercegovačke...

 

 

zajednicka

 

 

 

 

utorak, 26 Novembar 2019 10:30

Bili smo na predstavi...

Autor

11.11.2019. godine učenici Srednje medicinske škole Mostar, zajedno s profesoricama Lejlom Juklo i Tanjom Avdić, posjetili su Narodno pozorište i imali priliku gledati predstavu “Što te nema”, posvećenu mostarskom pjesniku Aleksi Šantiću. Predstava donosi nesretnu ljubavnu priču Alekse Šantića i Anke Tomlinović, balkanskog Romea i Julije, ali i slike iz života pjesnika, kao i tadašnjeg Mostara.

U režiji Erola Kadića, a po tekstu Marijane Aracki, predstava je rađena kao koprodukcija Narodnog pozorišta Mostar, Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta Republike Srpske, dok je SPKD Prosvjeta Gradski odbor Mostar izvršni producent.

 

Rođen 1868. u Mostaru, Aleksa Šantić je zauvijek sebe vezao za grad u kojem je živio veći dio života. Otac mu je umro rano, pa je značajan period djetinjstva proveo kod strica. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i jednu sestru Persu, dok mu je druga sestra Zorica umrla još kao beba. Šantić je, kao dijete iz trgovačke porodice i sam završio trgovačku školu u Trstu i Ljubljani. Po povratku u Mostar, posvetio se književnom i društvenom radu.

Stvarao je u razmaku od dva vijeka i više nego drugi pjesnici tog perioda je povezivao idejne i pjesničke patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesničkom odrastanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. kada su i nastale njegove najljepše pjesme.

Šantić je volio više puta, jednu Zorku, jednu Eminu i Anku. Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinki. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, šadrvana.

Kako to često biva u životu jednog umjetnika - Šantić je volio baš onu koja mu nije bila suđena, Anku Tomlinović. Po Dučićevim riječima, i Anka je neizmerno voljela mostarskog romantika.

Anka je bila kćerka vlasnika fotoateljea Stjepana Tomlinovića, koja se doselila u Mostar. Aleksa je pratio svaki njen korak, sedio u dućanu čekajući da se pojavi kako bi joj se približio. Djelovala mu je kao priviđenje... Tajanstvena, sama, ili u pratnji mlađeg brata, šetala je popločanim ulicama Mostara okupirajući misli mladog Šantića. Viđali su se svakodnevno, i svakog puta bi se slučajno vidjeli, porazgovarali i prošetali. Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je namjerno uvijek izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je vidi. Kada je od drugih saznala da objavljuje pjesme, tražila je od Alekse primerke Goluba i Nevena, koje je redovno čitala i komentarisala. Pjesnik se kasnije prisjećao kako joj je prvi put izjavio ljubav. Napisao je pjesmu "Ako hoćeš". Baš njoj. Pjesma od pet strofa brzo se našla u Ankinim rukama.

 

"Ako hoćeš da ti pjevam

Onu tihu nojcu milu,

Razvij tvoju gustu kosu

Mirisavu meku svilu!"

 

Na njegovo iznenađenje, vratila mu je pjesmu bez ikakvog komentara. Potom se pozdravila i krenula niz ulicu, ostavljajući pjesnika začuđenim. A onda se okrenula, nasmijala i ozbiljno rekla: "A što se tiče onog ako hoćeš – hoću", i otrčala niz ulicu. Međutim, mala mostarska sredina nije umjela da prihvati ljubav imućnog Srbina i Hrvatice čiji je otac samo želeo veliki miraz i kuću u kojoj će biti finansijski zbrinut. Osuđena na propast, njihova ljubav je bila ispunjena svađama i raspravama između Alekse i njegove majke. Sve dok ga jednog dana majka nije dovela ispred ikone Svetog Nikole i zaklela: "Ako je dovedeš u kuću, ja ću vas mrtve dočekati. Crni pokrov će biti vaši svatovi".

Previše patrijarhalnosti u porodici Šantića i majčina kletva odvojili su ga od voljene žene.

Aleksa je prekinuo burnu vezu sa Ankom koje se sjećao do kraja života i kojoj je posvetio većinu svojih ljubavnih pjesama. Anka se udala godinu dana kasnije za starijeg čovjeka iz Zagreba i zauvijek napustila Mostar. Svatovi su tog dana prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je on svečanost posmatrao s prozora, plačući.

Njegova Anka je otišla za drugog, znao je da više nema čekanja na kraju Ćemalovića sokaka, i da više neće dolaziti ono djevojče čije su lokne skakutale dok ide, i davale joj neku posebnu draž. Nadao se Šantić njoj, duboko vjerovao dušom u to, i dušu mu je odnijela sa svadbenom povorkom.

Maštao je da se, kad njegova prva zbirka izađe iz štampe, vjenča sa Ankom, ali drugi čovjek je uzeo njenu ruku.

 

“O, nikad više, moja ruka
stisnuti neće tvoju ruku bijelu,
ko tužni odjek tajanstvenog zvuka,
kidaće jadi moju dušu cijelu…”

 

 

ponedjeljak, 02 Decembar 2019 22:27

Posjeta prijatelja iz Istanbula

Autor

U četvrtak, 7.11.2019. godine u posjetu su nam došli prijatelji iz istanbulske bratske škole „T.C. MİLLÎ EĞİTİM BAKANLIĞI İSTANBUL/KARTAL - Kartal İMKB Mesleki ve Teknik Anadolu Lisesi” i(http://kartalimkb.meb.k12.tr/meb_iys_dosyalar/34/14/951331/idari_personel/yasin-rmak_758083.html?CHK=47d314bb7cd69a7ae35a88ba3083df99) i „Tolga Çınar Mesleki ve Teknik Kız Anadolu Lisesi”.

Profesori Mithad Mujan, Nihad Granulo i Haris Devedžić dočekali su naše goste u Sarajevu, a ostali profesori i direktor u Studentskom hotelu gdje su gosti bili smješteni naredna 4 dana.

Delegaciju iz Istanbula su sačinjavali: Yasin Irmak, direktor bratske škole, šest nastavnica i Mehmet Tok, direktor prijateljske škole „Tolga Çınar Mesleki ve Teknik Kız Anadolu Lisesi”.

Mostar je bio i ostao poznat po svojim mostovima. Mi gradimo most koji premošćuje ogromnu razdaljinu i spaja dva grada, gradimo most među ljudima, most prijateljstva. Most koji spaja našu školu ne s jednom, nego s dvije istanbulske škole. Ovo su koraci ka ostvarenju, nadamo se, kvalitetne i dugotrajne saradnje među našim bratskim školama.

 

Prva, inicijalna posjeta Bosni i Hercegovini započela je svečanošću u našoj školi, gdje su goste iz Turske srdačno dočekali svi uposlenici, kao i đaci Srednje medicinske škole Mostar.

Kako bi se naši gosti osjećali što prijatnije, prof. Tanja Avdić i Mithad Mujan pripremili su prigodan kulturno – umjetnički program.

Izraze dobrodošlice i radost zbog ponovnog susreta s našim prijateljima iz Turske uputio je direktor naše škole, gosp. Alija Muhibić, kao i direktori bratskih škola. Direktor se zahvalio gostima na gostoprimstvu u Istanbulu, ali i na njihovom dolasku u naš grad, te profesorima i učenicima koji su nesebično učestvovali u organizaciji dočeka.

Zahvalnost je tom prilikom ukazala i gđa. Enisa Gološ, predstavnica Pedagoškog zavoda, te ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta, gosp. Rašid Hadžović.

Ministar Hadžović je izrazio zadovoljstvo povodom potpisivanja sporazuma između Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK i Republike Turske prije nekoliko godina, putem kojeg se uspješno ostvaruju upravo ovakve posjete učenika i nastavnika. Ministar je na tečnom turskom jeziku poželio gostima ugodne dane u Bosni i Hercegovini.

 

U izvedbi našeg hora i solista Anide Mehremić i Armina Kelecije, u pratnji prof. Mujana, uživali smo u prelijepim interpretacijama pjesama: „Anadolka“, “S one strane Plive” i “Mostarska”.

 

Jedna od najpoznatijih turskih ljubavnih pjesama, „Mona Roza“, koju neki prepoznaju kao „tursku ljubavnu himnu“, ispjevana je Bošnjakinji Muazzez Akkayi, kćerki doseljenika iz Bosne u Tursku. Mladi pjesnik Sezai Karakoč nekad je čeznuo za samo jednim pogledom kćerke bosanskog muhadžira, koja nije ni znala da postoji pjesnik iz siromašne porodice koji je „voli više od svega“.

Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Karakoč je izrazio svoj protest obustavljajući književno djelovanje, što je obrazložio riječima da „nije vrijeme za književnost dok u srcu Evrope ubijaju nevine ljude“.

Prelijepe stihove ove pjesme slušali smo u interpretaciji Samre Tucaković i Anisa Nožića. Muzička pratmja na gitari – Adna Karađuz.

 

Prekrasan performans „Moja Bosna i Hercegovina, moje naslijeđe!“ izveli su: Sarah Sarić, Anis Nožić, Alda Tucaković, Ajla Kazazić i Medina Brajević.

 

Nakon kulturno - umjetničkog dijela manifestacije uslijedila je dodjela nagrade našoj učenici Aldi Tucaković. S ponosom ističemo da je u organizaciji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke Alda Tucaković proglašena najboljom učenicom svih tehničkih srednjih škola u HNK-u za školsku 2018/2019. godinu, a naša škola je pohvaljena za prepoznavanje, poticanje i usmjeravanje talentiranih učenika ka putevima utemeljenim na znanju.

Ovo nije samo priznanje za odličan uspjeh, već i za angažman u vannastavnim aktivnostima, društveno-volonterskom radu, za odnos prema zajednici i senzibilitet prema ranjivim kategorijama društva.

Nakon manifestacije, gosti su obišli našu školu i s radošću pogledali galeriju radova naših talentovanih umjetnica, Sarah Sarić i Anide Mehremić.

Ugodno druženje s našim gostima i đacima nastavili smo u zbornici i našoj divanhani, “bosanskoj sobi”. Trudili smo se pokazati i približiti lijepe običaje i tradiciju gostoprimstva koja nam je svojstvena. Pite, povrće, pogače, salate, brojne vrste mesa napravljene na bezbroj načina, dolme, hurmašice, baklave, torte…samo su neka od jela koja su se našla na bogatoj trpezi naših vrijednih profesorica.

Večer smo proveli u Yunus Emre Institutu gdje su nas i naše prijatelje srdačno dočekali gosp. Billur i gđa. Selma.

 

U subotu, 9.11.2019. godine planiran je obilazak kulturno – historijskih znamenitosti Mostara, obilazak koji ni obilne padavine nisu promijenile. Na najtužniji dan u historiji Mostara posjetili smo Stari most. Uz zvuke sirene za opću opasnost, skokom bez aplauza te spuštanjem ljiljana u Neretvu, obilježena je 26. godišnjica rušenja Starog mosta u Mostaru. S građanima Mostara istinski su suosjećali i prijatelji naše škole.

Obišli smo užu jezgru Starog grada, Muzej „Stari most“, MUM Interpretacijski centar i Muzej žrtava rata i genocida. Obišli smo i Šehitluke te učenjem Fatihe odali počast poginulima borcima u odbrani Mostara i Hercegovine. Nakon vrlo emotivnog dana, večer smo proveli u Blagaju, u Tekiji i divanhani, družeći se i razmjenjujući iskustva.

 

Nedjelju smo s našim prijateljima proveli na jugu, u Stocu i Počitelju, obišavši njihove kulturno – historijske znamenitosti. Prijatelji iz bratskih škola tokom tri dana druženja pohađali su nekoliko časova iz historije, književnosti i bosanskoga jezika, međutim, najbolji čas nedvojbeno je održao gosp. Fahrudin Rizvanbegović u stolačkom kompleksu Begovina. Ugodno nas dočekavši, gosp. Rizvanbegović nam je pričao o prošlosti Turske, Bosne i Hercegovine, Stoca, Mostara, o neraskidivoj vezi bratskih država koje veže zajednička, bogata prošlost, ali i sadašnjost.

 

Posjeta predstavnika bratske istanbulske škole trajala je do ponedjeljka, 10.11.2019. godine. Zadnje jutro u Bosni i Hercegovini naši gosti su proveli šetajući sarajevskom Baščaršijom.

U organizaciji i realizaciji posjete doprinos su dali svi profesori naše škole, a posebno: Haris Devedžić, Lejla Juklo, Mithad Mujan, Amna Sefo, Sabina Dumpor, Tanja Avdić, Senada Šahić...

Vjerujemo da su sa sobom ponijeli najljepše utiske iz naše zemlje, ali i osjećanje iskrene, neraskidive povezanosti.

Potrudit ćemo se da se naša saradnja i u budućnosti nastavi, da izrodi brojnim međunarodnim projektima, da naši poslovno - prijateljski odnosi još više ojačaju u vremenu koje je pred nama.

 

Kako su ovu posjetu doživjeli naši prijatelji, najbolje objašnjavaju riječi gosp. Mehmeta Tok:

 

MOJA BOSNA

 

Prilikom svake posjete, dok avion prilikom slijetanja prolazi pored brda, i vidjevši ravnice poput palača na pamet mi pada izreka Fatiha Sultana Mehmeda koji je prolazeći nesređenim putevima sarajevskih brda, vidjevši prvi put tu lijepu kotlinu rekao: „Ravnica poput palače.“ Od rata umorno Sarajevo. Možda ljuto, možda slomljeno. Ovaj gazijski grad, sa zidovima protkanim rupama i uništenim kućama. Unutar zelenila, s minareta koji se protežu nebu: „Ja sam musliman“ dovikuju. Opet, u zelenilu bijeli nišani u nizu poput bisera, uspravno stojeći i „Šehid sam“ vičući našim junacima šehidima. „I ne recite za poginule na Allahovom putu da su mrtvi. Oni su živi.“ Ovim riječima, čineći tespih Allahu, ova zemlja je našom krvlju obojena i emanetom naših svetih što nas savjetuju, i tuga za jedan stepen naraste dok se ne vide ti lijepi sarajevski ljudi.

Naša braća Haris, Mithad i Nihad nas s osmijesima dočekaše na aerodromu. Čine da zaboravimo na našu sjetu i polahko krećemo na put za Mostar. Napuštamo Bosnu i krećemo se ka Hercegovini. Praveći pauzu u Konjicu, popivši kahvu, poput rijeke Neretve tečemo putem ka Mostaru. Uposlenici i profesori Srednje medicinske škole nas dočekuju. Njihova nasmijana lica, iskrenost i razgovor čine da naš umor od puta nestane.

8.11.2019. u petak sa našim bratom Harisom obilazimo Mostar. Nakon toga, odlazimo u prostranu džamiju van Mostara gdje stajemo rame uz rame u safove zajedno za našom braćom Bošnjacima. A zatim smo u Srednjoj medicinskoj školi. Učenici i profesori nas dočekuju sa zastavama Turske i Bosne i Hercegovine. Izgled profesora je izvanredan. Bijele odore im toliko lijepo pristaju. Tako obučeni kazuju: „Mi smo profesori, okolini dajemo svjetlost i mlade inteligencije oživljavamo“. Posebno spremljeni program, održani govori i divne izvedbe pjesama nas oduševljavaju. Profesorice Lejla i Amna su sa učenicima, na ulazu u školu, spremile mali kutak koji predstavlja kulturu Bosne i Hercegovine i Turske. Kutak je izgledao poput nekog malog muzeja. Fatihova koncesija predstavljena Bošnjacima i njene tolerantne rečenice koje sačinjavaju njegov ferman napisane na bosanskom i turskom jeziku okačene su u školi uz pomoć profesorica Amne i Lejle. I za to smo im neizmjerno zahvalni. Hvala i našem bratu Mithatu, nastavniku tjelesnog i zdravstvenog odgoja u školi koji je uprkos svom poslu, uvijek trčao s nama šta god da je trebalo. Kao da je profesor muzičkog ili kao da je domar, moguće ga je vidjeti svugdje. Nakon programa, profesori su nas ugostili u zbornici gdje su nas ponudili različitim jelima koja su sami spremili. Vidjevši sva ova jela spremljena od strane profesora na um mi pada kako ovi ljudi posjeduju karakteristike koje je posjedovao Hz.Ibrahim, a to su gostoprimstvo i velikodušnost. Tako je Hazreti Ibrahim, spremivši sofru iznio sve što bi imao u kući svojim gostima, i tako nikog ne bi pustio da ode gladan. Današnja sofra spremljena zahvaljujući ovim profesorima je ista ona kao što je bila kod Hazreti Ibrahima. Sada, uz želju da im ova sofra donese berićet sva ova spremljena jela jedemo zajedno sa ministrom uz lijep razgovor. Nakon tog odlazimo u Yunus Emre Institut gdje pijući vrući turski čaj uživamo u pogledu na Neretvu i Stari most. Ugošćuju nas gosp. Billur i gosp. Selma. Poslije čaja, povodom mevluda rođenja Muhammeda s.a.w.s idemo u džamiju.
9.11.2019.

Subota, kao da nebo plače za Starim mostom zbog rušenja koje se desilo na današnji dan.
Kako bismo obilježili godišnjicu pada Starog mosta, koji stoljećima spaja civilizacije i kulture, i čiji je najgori dan bio 9.11.1993. godine, po jakoj kiši sa kišobranima krećemo ka Starom mostu. Bez obzira na jaku kišu, svi stanovnici Mostara se slijevaju prema Starom mostu. Kako se približavamo mostu, jačina kiše postaje intezivnija opisivajući historijsku bol. Prisjećamo se tog nesretnog dana, taj crni dan opet oživljavamo u našim mislima i osjećamo se tužno. Odlazimo nakon skoka jednog mladića s mosta, koji se prepustio hladnim vodama rijeke Neretve, bez obzira na kišu.
Naša sljedeća stanica je muzej koji govori o historiji rata u Bosni, koji se nalazi preko puta Karađoz - begove džamije, koja je još jedno djelo Mimar Sinana. Muzej je jako impresivan. Svi naši prijatelji i ja još jednom smo prestrašeni onim što smo vidjeli u muzeju. Dok smo se užasavali gledaući slike na zidu, pokušavamo razumjeti stanje ljudi koji su preživjeli te prizore i bezdušno stanje onih nasilnika. Najkrvaviji rat naše bliže historije, pjesme sevdalinke napisane u ime Sarajeva te urušavanje svjetski poznatog mosta u Mostaru iz topovskih udara, 250 hilljada poginulih šehida lomi nam srce. Ne mogu se dugo otrgnuti uticaju muzeja. Tokom čitavog puta u mojoj glavi je rat, tragovi rata na zidinama Mostara prolaze mi kroz glavu.

Na ručak idemo u Blagaj. Nakon ručka na ovom prekrasnom mjestu kraj rijeke, stižemo do Tekije. Obilazimo mezar prvog šejha ove tekije hazreti Sari Salltuka, unuka od hazreti Ahmeta Jesevija i mislimo kako su ovi srdačni ljudi zaslužni za duhovno osvajanje Bosne. Na mjestu gdje je napravljena Tekija, na izvoru rijeke Bune, mjestu gdje se čiste srca, osjećamo unutarnji mir i smiraj.
10.11.2019 godine, u nedjelju rano krećemo za Stolac. Na ulazu u Stolac, na mjestu gdje se nalaze srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici, dočekala nas je naša profesorica historije, Amna Sefo. Od nje saznajemo da su Bošnjaci vezani za kršćanski bogumilski pravac, da su bogumili pripadnici pravca koji Isusa ne smatra Bogom, nego poslanikom, i temelji se na vjeri u jednog Boga. Saznajemo o načinu pozdravljanja bogumila i o njihovom društvenom životu, te šta znače znakovi na nadgrobnim spomenicima. Nakon toga posjećujemo bivšeg ministra nauke i kulture Federacije BiH, prof.dr. Fahrudina Rizvanbegovića u njegovoj kući. Slušati gospodina Fahrudina, koji posjeduje mnogo znanja o Turskoj, Bosni i Istanbulu nas čini jako sretnima. Ugodan razgovor sa njegovom intelektualnom ličnošću, čini nas izuzetno sretnima.

Uprkos Mithatovom insistiranju, ne želimo otići iz kuće gospodina Fahrudina. Imati ručak u bratskoj školi u Stocu, i ovdje vidjeti bivšeg ministra obrazovanja, Zlatka Hadžiomerovića i Anesa Hadžiomerovića nas čini jako sretnima. Za šutljivog i dubokoumnog gospodina Mustafu Hodžića i njegovo gostoprimstvo imamo samo riječi hvale. Gospodinu Mustafi uručujemo mali poklon i uz pratnju Amne i Anesa odlazimo u šetnju kraj Bregave, osjećajući ovu zaboravljenu svjetsku ljepotu. Počitelj je naša posljednja stanica za danas. Osmansko selo sa strmom padinom, koje se uzdiže od rijeke, sa kulom na vrhu je neprolazni gradski identitet. Počitelj je mirni gradić, koji je u prošlosti bio udaljen od vojnih snaga, i u kojem sada živi mali broj ljudi. Sa Počiteljem završavamo naše putovanje u Hercegovini.
11.11.2019 godine, u ponedjeljak se pozdravljamo s Mostarom. Tuga zbog rastanka od prijatelja opet se vrti u nama. Od Neretvinih vijugavih puteva nastavljamo pravo ka Sarajevu. Prvo posjećujemo mezar kralja mudrosti, Alije Izetbegovića, koji je dok je bio na bolesničkoj postelji rekao:“Kada umrem, ukopajte me među šehide, želim da budem zajedno s njima.“
Učeći Fatihu za kralja mudrosti, Aliju Izetbegovića, i sve naše šehide, napuštamo mezarje. Posjećujemo jednospratne dućane sa crvenom ciglom, historijske Baščaršije, onih koji su se u trgovačkom životu poznavali po lijepom ponašanju i iskrenošću. Saznajemo da je mnogo građevina na Baščaršiji vakuf Gazi Husrev-bega, dok je Gazi Husrev- begovo turbe nazvano po njegovom imenu. Namaz klanjamo u džematu. Poslije namaza od našeg brata Mithata saznajemo da se u džamiji svaki dan prouči hatma. U srcu čaršije koja je okružena džamijama koje podsjećaju na one u Istanbulu, nalazi se simbol Baščaršije i mjesto golubova, Sebilj. Prema vjerovanju, onaj ko popije vodu sa ove česme, obavezno će se vratiti u Sarajevo. I mi pijemo vodu sa baščaršijskog Sebilja, s namjerom da još jednom dođemo u Bosnu, i nastavljamo pravo za aeodrom.
I ovdje san završava.

Na kraju, kao zaključak; svako novo mjesto koje smo vidjeli u Bosni je kao bivša adresa neke druge katastrofe, neke druge boli i suza. Zbog toga se čovjek plaši i pita tu rijeku: “Kako nosiš sa sobom toliko boli, rata, i suza dok tiho i nesmetano tečeš?” Ne možeš, a da ja ne upitaš: “Da li nosiš bol na mjesta gdje ideš ?“
Dok postavljam ova pitanja, bosanskohercegovački lijepi čovjek se poistovjećuje s bosanskohercegovačkom lijepom geografijom i smatram da je odgovor skriven u toj geografiji. Bosanskohercegovačke rijeke me podsjećaju na krv koju je prolilo taj narod u ratu, te njihove suze i bol, čvrsti kameni mostovi koji su izgrađeni na obalama rijeka, opet, na snažna ramena bosanskohercegovačkog stanovništva, zelena priroda Bosne, plavetno nebo, planine, cvijeće i livade, te narod na čijem licu, uprkos tolikom bolu i suzama, ne nedostaje osmijeh, u srcu miliosti i u duši ljubavi. Sve ovo poistovjećujem sa Bosnom. Zbog toga neću moći, a da se pojedinačno ne zahvalim divnim ljudima iz Bosne. Prije svega, gospodinu Aliji, direktoru Srednje medicinske škole, ministru obrazovanja gospodinu Rašidu Hadžoviću, koji nas nije ostavljao same i koji nam je odvojivši svoje dragocjeno vrijeme pravio društvo, gospodinu Yunus Dillberu, direktoru Instituta Yunus Emre, Mithadu i Harisu, koji se nisu ni na trenutak odvajali od nas, gospođi Lejli čije je lice uvijek odavalo njenu tugu, radost i brige i čiju sam brižnost uvijek osjećao, gospođi Amni, koja je svojom požrtvovanošću svaki dan prelazeći put od 40 km provodila vrijeme sa nama do kasnih večernjih sati i opet se vraćala u Stolac, najslađim blizankama gospođi Madžidi i Ismeti, jednome od nas, doktoru Senadu, gospođi Senadi kojoj nije nedostajao osmijeh na licu i koja je neprestano brinula o nama, gospodinu Nihadu, mom saputniku koji mi je postavljao teška pitanja, gospođi Aidi sa kojom dugi period vremena nisam mogao razgovarati, ali koja mi je ostala urezana u sjećanje nasmijanog lica, gospođi Melihi koja ne priča puno, gospođi Sabini simpatične naravi i koja izvrsno govori turski, našoj sestri gospođi Šejli, gospođi Billur koja nas je ugostila i uposlenici Yunus Emre Instituta gospođi Selmi, prijateljima gospodinu Zlatku, Mustafi, Anesu i Husi koji mi prvi padnu na um kada se spomene Stolac, i svim drugim herojima, nastavnicima kojima ne znam ime, beskrajno se zahvaljujem u svoje lično i u ime grupe!

Još jednom smo ustanovili i shvatili zašto su, prvenstveno Ahmed-paša Hercegović i Mehmed-paša Sokolović u pošlosti odgojili toliki broj vezira i Bošnjacima povjerili osmansku vlast.

Divni ljudi, s vama je Bosna mnogo ljepša.
Allaha emanet.”

 

 

 

srijeda, 04 Decembar 2019 00:16

Bosanska soba u srcu škole

Autor

 

       Tokom mjeseca oktobra bili smo svjedoci nastajanja bosanskog kutka, divanhane u srcu naše škole. Vrijedne ruke naših đaka: Amre Tipura, Sarah Sarić, Ezane Crnomerović, Kenana Bjelavca, Ene Alić, Anisa Nožića, Samre Čusto, Maida Mutilovića, Amine Čolakhodžić, Hane Kara, Alde Tucaković, Ene Žetica i mnogih durgih, te profesorica Lejle Juklo i Amne Sefo, vezle su najljepši kolorit naše burne historije, muzičke, jezičke i književne baštine... Vezle su i pokazale da naša djeca nisu samo internetska generacija, djeca bez vizije... oni su mnogo, mnogo više od toga, ako su vođena pravim putevima!

Školska ostava iz dana u dan postajala je mjesto okupljanja, mjesto gdje se rađaju ideje, ostvaruju vizije...

Napravili smo moderno – tradicionalnu bosansku sečiju, nabavili bosanski ćilim, napravili stoliće, police, starobosanske muzičke instrumente, ukrasili zidove kreativnim panoima i napravili, kako reče naš prijatelj iz Istanbula, “muzej u srcu škole”!

Iza profesora je težak period, ali i jedan od najljepših u toku školske godine, period kada sve ono što učimo, njegujemo i znamo o maternjem jeziku, književnosti, historiji, baštini i domovini bljesne u najljepšem svjetlu. Bljesne i vrati vjeru u život, u budućnost, u našu djecu! Podsjeti nas zašto je naš poziv među najplemenitijim! Nadoknadi neprospavane noći, mnoooooge utrošene sate slobodnog vremena...jer nas gledaju oni - djeca, naša djeca, naša budućnost, snaga, motivacija, jedina satisfakcija!

Jer na kraju dobijemo njihove riječi zahvale.

Jer na kraju, kada pogledamo njihove fotografije, kreativnost i volju svojih kolega, pomislimo: "Bravo, prekrasna ideja!", "Još bolje ćemo uraditi i dogodine!", "Kako su ovo djeca lijepo smislila!", i do ganuća, do suza shvatimo da imamo tu privilegiju da radimo s djecom, da imamo privilegiju da u različitosti vidimo ljepotu, da iz Bosne i Hercegvine crpimo najljepše i da smo mi ti kojima je duša puna, srce veliko!

Zaista su djeca naša budućnost! Naša krila. Trudimo se da im budemo čvrsto korijenje, koje će ih bodriti i štititi prilikom leta, uz jasnu poruku da u nama prije svega imaju prijatelje, pa tek onda učitelje.

 

Iskrene čestitke i veliko hvala svima koji su učestvovali u realizaciji projekta i skidali paučinu s historije i istine, koji su u ovom projektu prepoznali ljepotu i vrijednost, i u jezičkoj i književnoj baštini, domovini prepoznali tu nepresušnu seharu neprocjenjivog blaga.

Upoznajimo našu tradiciju. Njegujmo je. Ne težimo onome što nismo.

Istaknimo ono što jesmo!

Budimo ponosni!

I volimo našu djecu!

 

Lejla Juklo

 

 


U organizaciji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke u petak, 6.12.2019. godine, upriličena je dodjela nagrada najboljim učenicima osnovnih i srednjih škola u Federaciji Bosne i Hercegovine u školskoj 2018/2019. godini. Na svečanosti je nagrađeno 58 osnovnoškolca i srednjoškolca iz svih kantona, a priznanja su uručena i školama koje pohađaju nagrađeni učenici.

Po tri učenika osnovnih i srednjih škola iz svakog kantona nominirala su kantonalna ministarstva obrazovanja. Iz srednjih škola Hercegovačko-neretvanskog kantona titulu najboljih odnijela su tri učenika među kojima je i Alda Tucaković, učenica Srednje medicinske škole Mostar, najbolja učenica srednjih stručnih škola u Federaciji BiH! 

Prije godinu dana, titulu najboljeg srednjoškolca srednjih stručnih škola dobio je naš učenik Senad Bajat, sadašnji student medicine.

 

Federalno ministarstvo zadnjih 12 godina organizuje nagrađivanje učenika osnovnih i srednjih škola, a u ovoj formi treću godinu. Federalna ministrica obrazovanja i nauke, prof. dr. Elvira Dilberović je istakla da se nagrađivanjem i promovisanjem najboljih učenika u FBiH želi pružiti podrška učenicima da ustraju u radu i učenju kako bi i narednih godina nastavili nizati uspjehe. 

 

Čestitamo vrijednoj Aldi i njenim profesorima!

Želimo im mnogo sreće i uspjeha u daljem životu i radu!

 

 

http://www.fbihvlada.gov.ba/hrvatski/aktuelno_v2.php?akt_id=8224

 

https://www.vlada-hnz-k.ba/bs/nagradeni-najbolji-ucenici-u-fbih-u-skolskoj-20182019-godini-0

 

https://www.bljesak.info/sci-tech/obrazovanje/otkriven-fakultet-u-mostaru-sa-samo-jednim-zaposlenim-profesorom/294584

 

 

Stranica 1 od 10

© 2013 Srednja medicinska škola - Mostar.
Design by grizovic.com