Motiv prijateljstva u romanu “Derviš i smrt“

 

 

 

Klasično kao što i jeste za egzistencijalnu krizu nekoga ko je život proveo unutar zidova koji su ga štitili od surove realnosti ljudske egzistencije, Ahmed Nurudin, na jedan elegičan način, žudi za čistoćom koju mu je pružila izolacija unutar zidova tekije; žudi da zaboravi ono što se zaboraviti ne može. Kako bi čovjek koji je zatvoren u sebe, od društva, i kojem je koncept prijateljstva zasnovan na spoznaji da, zapravo, nema stvarnih prijatelja, već ljude opsjednute ka održavanju autoriteta i položaja – stanje gdje mjesta za prijateljstvo ne postoji – mogao znati istinsku vrijednost, definiciju i postojanost prijateljstva? Prijateljstvo, poznato kao što i jeste, predstavlja odnos ispunjen kompromisima, psihološkom intimom, povjerenjem i ljubavlju – nešto što u Ahmedovom zbunjenom i isuviše opreznom umu nije bilo moguće, niti poznato. Jedan derviš, osoba koja je svoj život podredila Bogu i vjerovanjem u dobrotu ljudi,upoznaje hodajuću kontradikciju svojoj nutrini, hodajući paradoks njegovog smisla života – Hasana. Naime, prirodno kao što i jeste, Ahmed je imao predvidivo distancirano mišljenje o Hasanu; onakvo kao i svi drugi, na osnovu predrasuda i kvazispoznaje o tome ko Hasan jeste. Slobodan, sposoban, nesposoban, uljudan, bezobrazan, slobodan – sve ono što Ahmed nije. Ahmedova opreznost ga je sputavala da prihvati svijet za onakvog kakav jeste, da sebe izloži riziku i prepusti se svemu onome što čovjeka čini čovjekom; da griješi. Hasan, za razliku od njegovo novog, neobičnog neobičnog prijatelja, je slobodna duša koja ne pati od brige za već već uspostavljenim negativinim mišljenjem drugih; romantik, intelektualac, pun svjesno odbačenih prilika za uređenim životom, je bilo upravo ono što je Ahmedu trebalo; nešto što će i sam spoznati na kraju romana. Ahmedu je bilo jasno da se on neće promijeniti, on neće postati onakav kakav Ahmed smatra da čovjek treba biti – on ostati čovjek, i nikada se neće ostaviti onoga što ga time čini. Ta suprotnost, ta diferencijacija učinjena od strane njih u toku prekretnih momenata njihovih života, je upravo ono što ih je privlačilo. Suprotnosti se privlače, upravo kao što su i oni, na početku izrazito oprezno, a na kraju sa Ahmedovom istinskom spoznajom prijateljstva. Možda je to bila božija intervencija za derviša koji mu je život predao – sposobnost da shvati šta je zapravo čovjek, šta je to dar prijateljstva.

 

Dženan Kovačić, IV"a"

 

____________________

 

-----------------

 

Na mostu budućnosti

 

Kako započeti ovu temu osim sa jednim uzdisajem punim gorčine, a sa izdisajem glasnijim od jecaja Kafkinih likova u “Procesu” ili “Metamorfozi”? Došlo je, napokon, i to vrijeme gdje, eto, kao produkt jednog efikasnog obrazovnog sistema, a još boljeg društva, treba da odredim ono što ću raditi dok ne ispunim zakonsku normu za plaćeno čekanje smrti; plaćeno u smislu toga da ću moći barem priuštiti lijekove za bolesti koje ovaj život uzrokoje ovim beznačajnim atomima koji se zovu ljudi. Zar postoji veći opresor zdravom i čistom mladom ljudskom razumu od spoznaje da vjerovatno nikada neće uspjeti doseći rangove sretnih i ispunjenih ljudi koji rade ono što vole? Zamislite jad kada neko ko želi znanje, uspješnost i lično zadovoljstvo ne može sebi priuštiti oruđe s kojim će se obrazovati; knjige, fakultet, slobodno vrijeme za intelektualno i duševno sazrijevanje. Možda se ovo naziva mostom ka budućnosti, ali je daleko od jedne stabilne konfiguracije po kojem se može kročiti, već viseći most improviziran od ostataka nekog prijašnjeg, tek da znamo da je nekada nešto bolje bilo tu. Entuzijasti, naučnici, mislioci, intelektualci – sve ono što nas napušta, a čega nikada nećemo imati dovoljno. Jer, nama nisu potrebne debate o kosturima u ormaru, niti debate uopće, niti posezanje desetljećima unazad za slavom, praćeno predrasudama i mržnjom, već čist, obrazovan i žedan um. Da li smo ih proizveli dovoljno ili razvili uopšte? Da, jesmo! Samo pogledajte sve genijalne umove koji idu vani, u tuđinu, u potrazi za zadovoljstvom i znanjem. Bez čiste perspektive za svijetlu budućnost ovdje, gdje drugo otići? Ja, mladi naučnik, a i mnoštvo mojih kolega, jednako entuzijastičnih i jednako puni dobrih ideja, ne možemo ostvariti niti pomišljati o ostvarivanju, naše želje, ideje i potrebe; nemamo gdje, nemamo s kime i nemamo od čega. Ali, nije sve bez nade! Znanje je uvijek bilo traženo od strane onih koji znanje koriste. Ne mogu reći da je jednostavno niti lahko odlučiti ostaviti svoj dom, ljepotu svoje zemlje, u potrazi za znanjem, prilikama i usavršavanjem; no ne mogu reći ni da je previše bolno. Budućnost se gradi u sadašnjosti; gradeći puteve gdje puteva nema ili kročenje već mnogo puta prohodanim od strane drugih, ali sve u sadašnjosti.  Zato je bitno, pored svega onoga što nas zastrašuje, ostati miran i staložen, sa očima i umom na cilju. Razgovarao sam sa mnogima, u našoj državi najboljim, naučnicima, ali oni su me mogli samo uputiti u tuđinu; ka autorima, ka onima koji određuju standarde i oblikuju putanju razvoja čovječanstva i njegove spoznaje. Zašto? Zato što priče o akademiji, o nauci i spoznaji ovdje ne piju vode. Kako će pored zaostalog društva koji ne razlikuje vjeru od nacije? Želim pomoći ljudima, postaviti standarde – sve ono za što se već jako dobro pripremam, ali ovdje će to biti teško. Sprječava i mene i nas ostale sve od politike, do manjka sredstava zbog politike, manjka dobrog obrazovanja i uslova uopće. Ipak, sve mi je to nebitno. Sve priče o neuspjehu, bauci o medicini, fantomi koji predstavljaju aspekte i uslove našeg života - to sve treba uzeti kao primjer i odraz toga kakav život ne želimo da imamo. Planiram se vratiti, naravno, ali prije toga ide obrazovanje i oblikovanje vani. Spremam prve dvije publikacije, uporno se opremam znanjem za ispite, a sve s jednim ciljem: da popločam bolju budućnost i možda pomognem nekima kroz svoj rad da dožive svoju.

 

Dženan Kovačić

 

-----------------

 

Molim te, nemoj me voljeti

 

Da li znaš šta znači riječ propast? Vjerovatno već znaš. Propast, to sam ja. Ne zaslužujem te, nikad ni nisam. Kažu da ako nekoga voliš sve ostalo nije važno, da se mijenjaš jer voliš tu osobu. Ne vjeruj u to, to nije istina. Mene ništa ne može promijeniti, ne vrijedi. Svaki dan lažem sebe da te ne volim, usne izgovaraju riječi, a srce vehne. Znaš sve o meni,a nije vrijedno. Kako neko može voljeti ovakvu osobu, mentalnog bolesnika, nekadašnjeg ovisnika o drogi, kako? Zar me ne vidiš kako izgledam, kako se ponašam prema tebi, zar ne vidiš da zbog mene plačeš? Ljubav nije za mene, ja ju ne zaslužujem, ne zaslužujem da mene iko voli, ali ipak ja nekoga volim. Volim jednog anđela koji je došao sa nebesa u moje ruke da me vrati u život, ponovno, ali to nije moguće. Nije moguće da crna i bijela zajedno žive a da ne posive. Kako ironično zar ne, zvijer se zaljubila u ljepoticu, ali nažalost, bajke u životu ne postoje. Dižem glas na tebe svakodnevno, jer ne želim da me voliš. Patnja nije za tebe, nije za anđela, ja to uzimam sebi. Teško je voljeti, i upravo zbog toga odricati se nečega. Ja sam uspio, moram te pustiti jer mi značiš više od života. Ti ćeš naći nekoga boljeg ko će biti dostojan tvoje ljubavi. Na kraju cijelog puta koji smo prošli, imam još jednu molbu za tebe. Molim te, nemoj me voljeti. Ti ćeš biti sretna tamo negdje daleko, a ja, ja ću da patim, jer to mi je kazna zato jer sam anđelu slomio krila. Nadati se svaki dan da ćeš doći, ubjeđivati sebe u nešto nemoguće. Ti ćeš uvijek biti i ostati moja jedina želja, bit ćeš ono ništa kad me pitaju šta mi je. A ti, ti samo budi dovoljno daleko, budi samo sretna jer to zaslužuješ.

Doris Žutina, III"c"

 

 -----------------

 

 

Božanstvena komedija

 

Svakako moram priznati da sam očekivao nešto potpuno drugačije kada sam prvi put ugledao korice „Božanstvene komedije.“ Ovo je bio veliki preokret u tadašnjoj Italiji; neko drugi osim učenjaka iz crkvenih redova se usudio opisati zagrobni život. Još kao šlag na tortu, Botičeli slika taj isti Danteov pakao, i dobijamo koheziju ova dva velemajstorska djela. Ako me knjiga tjera da o njoj i njenom piscu razmišljam mimo čitanja, onda je za mene knjiga potpuni uspjeh.

 

Ne znam kako bih iznio svoje mišljnje o djelu jer je ova knjiga prouzrokovala buru osjećaja i razmišljanja u meni. „Divina comedia“ spada u ovosvjetske klasike koja je napisana u periodu od 1308. do 1321. godine, koja dovodi do kulminacije srednjeg vijeka. Prema historijskim predajama, Dante je prvobitno svoje najveće dostignuće prvobitno nazvao prosto „Komedija.“ U to davno vrijeme mogao se jedino opredijeliti između tragedije i komedije. Nije da me je knjiga natjerala na plakanje niti na smijanje, ali vrijedi poštovati velikanov izbor.

 

Nekoliko godina kasnije, na Boccacciovo insistiranje, dodaje se pridjev „Božanstvena“ i potom se knjiga štampa u obliku znanome danas. Pisana je punih 13 godina, pa nije ni čudo što je „Božanstvena“ tako kompleksna. Svaki dio (Pakao, Čistilište i Raj) ima 33 pjevanja. Ali to nije sve! Dante je želio još više opteretiti nas mlade 21. stoljeća, te piše ep u alegorijskom duhu. Ukupno je ispisao stotinu pjevanja, sigurno zbog toga što je on smatrao taj broj čistim, besprijekornim. Što se tiče strofa, raspoređene su rimama, a svaki stih ima jedanaest slogova. Nešto što me posebno zainteresovalo jeste prisustvo historijskih ličnosti kao likova u ovom djelu. Možda upravo zbog pojave tih istih skupljenih na jednom mjestu, među dvije korice, čini ovu knjigu „Božanstvenom.“

 

Čitajući „Pakao“ pružena mi je prilika da upoznam impozantni dijapazon raznovrsnosti i brojnosti motiva kojima me kao čitaoca obogaćuje. Upravo dubina i težina svake pjesnikove rečenice tjera nas, koji je čitamo, da se zamislimo o upravo pročitanome.

 

Mislim da je pored Vergilija Danteova najveća vodilja bila njegova jedina zaživotna ljubav, Beatrice.

 

Ako smo u stanju da nekoga volimo, ukoliko smo opčinjeni tom ljubavlju, ona postaje dio nas samih. Jer ljubav je esencija. Ljubav je iznimno važna.

 

I nema veze kakav je mentalitet ljudi, odakle su, koje su vjere ili nacije. Nije važno s kojeg smo meridijana ili sa koje paralele globusa; bitno je da vjerujemo da će se dobro desiti i da je vjera u bolje sutra upravo ta koja nam pruža onu toplinu oko srca.

 

Senad Bajat, II"a"

 

 

 -----------------

 

 

ŽELIM BOLJU BOSNU I HERCEGOVINU!

 

 

 

Ja, sanjiv čovjek. Željan avanture, pustolovine, ali opet donekle zadovoljan. Malim koracima, a velikim riječima želim osjetiti slast svoje zemlje. Slast života. Ponekad radosti, ponekad uvrede, ali opet život. Ustvari, šta je taj život? Mnoga pitanja se vrzmaju u mojoj glavi. Neodgovorena pitanja. Da li je to komplikovano ili jednostavno? Da li je slasno ili gorko? Da li je kao u bajci ili kao u napuštenoj ruševini? Neprestano razmišljam i zamišljam. Išetam se, hodim starom kaldrmom u svom gradu. U svojoj zemlji. Dok sjedim pored hladne Neretve koja gromoglasno huči  kao da viče, pokušavam pronaći odgovor. K'o što bi se reklo: „Iglu u plastu sijena.“ Dugo razmišljam, ali odgovora još nema. Prolaznici viču, smiju se, vesele. Poneki i smrknutog lica, ali grad opet vrvi. Grad živi i nikada ne miruje. Najednom pomislih da sam u nekom posebnom svijetu u kojem nema  mržnje, zavisti i neplemenitosti. Stvorih sebi sliku o nestvarnom, ali meni poznatom svijetu. Stvorih dvoje ljudi koji se besprijekorno i bezgranično vole. Stvorih mostove koji  se povezuju već vijekovima. Stvorih radost. Stvorih sreću, stvorih sve ono najbolje čega u stvarnosti nema. Stvorih bajku u kojoj su svi vedri. Stvorih novi svijet. Svijet kojeg smo svi željni. Svijet u kojem nema ponižavanja, tuge i suza. Svijet koji većina zaslužuje. Ja, vječiti sanjar koji kuje svoj život po mjeri. Nađoh se kraj pendžera. Sjedim, u polutamnom sobičku posmatrajući to nebesko čudo koje se nadvilo nad mojom glavom, nad mojim nemoćnim tijelom. Gledam u veliki, gordi mjesec koji sija poput zlatnog dukata i uljepšava zvijezdama vidik. Posmatram oblake kako se lagano kreću i shvatam kako vrijeme prolazi. Baš kao i oblaci, tako i vrijeme. Lagano otvaram škripavi pendžer, pružam ruke između željeznih demira, zažmirim na jedno oko i zavaram se misleći da dotičem mjesec. Dok blagi povjetarac mrsi uvojke moje kose, dok nježno miluje moje hladne ruke, u meni sve vrišti. Vrišti, a vrisak se ne čuje. Vrišti za Bosnu! Vrišti za Hercegovinu! Vrišti i moli. Moli za bolju zemlju. Dok tijelo postaje sve hladnije, vatra se još više rasplamsava. Gori i povećava se. Žudi. Želi. Moli. Želi bolju Bosnu i Hercegovinu! Želi bolje ljude! Želi bolji život! Ne želi brod na uzburkanom moru. Ne želi brod prepun zaborava, tuđine i kritika. Želi brod na mirnoj pučini. Želi život! Miran, spokojan i tih. Želi vjetar prepun želja, snova, neigovorenih riječi. Riječi žudnje. Ne želim da potonemo poput savijene morske vrbe, želim da isplivamo i opijamo mirisom đula. Ne želim da očajavamo, želim da se nadamo. Ne želim da plačemo, nego da se smijemo. Želim osmijehe, ne suze. Zar je toliko teško?! Zar je mnogo?! Zar moje želje nisu skromne?! Zar se ljudi ne mijenjaju, nikad?! Zar će sve uvijek ostati isto?! Ne! Ne želim! Želim lijep život! Želim još ljepšu Bosnu i Hercegovinu! Želim još ljepšu svoju rodnu grudu! Zar tražim mnogo? Želim obrazovanje, želim slobodu govora, želim pravdu! Želim da bude kao u prošlosti. Prošlosti o kojoj su starci kazivali na porodičnim besjedama. Želim da Bosna i Hercegovina bude kakva je bila prije. Želim da starci sa slobodom kažu: „Dijete, hajdete na himber. Svart'te djeco.“ Želim staru tradiciju, želim bolja vremena. Želim slobodu govora nevinog naroda, a ne očajnost i prisiljenost na bilo šta. Želim da starce gledam kako uživaju u svojoj starosti. U dimijama, šamijama, fesovima i opancima. Ne želim zategnuta odijela, mašnice i kravate. Želim gledati ta sretna lica i tople poglede. Ne hladne, gorke i šutljive. Ne! Ne želim to! Ne želim da cvijeće vehne, želim da cvjeta. Želim vedra, čista, glatka lica! Ne želim bore! Ne želim grube ruke! Ispucale, beznadežne i umorne! Želim dolaf i miris kahve! Želim nježne ruke, baršunasto srce i  dušu mehku poput pamuka! Želim mladenačku svježinu, vječnu muziku svoje zemlje koja naprosto, miluje uši! Ne želim pretjeranu posvećenost surovom svijetu, želim njegovanje moje zemlje! Bosne i Hercegovine! Čovječe, želim bolju zemlju! Čovječe, osvrni se na ovu sitnu, insansku dušu i ogromno srce! Želim vječno plavetnilo, neizrječiv šum moje ljepotice! Ljepotice, Bosne i  Hercegovine! Želim manire, osjećaje, emocije i vrline! Ne želim zlo! Ne želim bezdušnost, beznadežnost! Ne želim da mi svakodnevnica bude gledati ljude po prašnjavim, prljavim ulicama. Ljude bez noge, ali sa dušom. Ljude koji su primorani sjediti i moliti. Moliti i prositi. Čovječe, ne želim to! Jednostavno, ne želim! Dok pomno razmišljam, nekoliko sitnih vatrica sjevnu, otkotrlja se niz vrelo lice i kapnu u krilo. Ja, vječiti sanjar, u svojoj zemlji i na rođenom tlu, na burnom moru ljudskog života, prerano upoznah svijet. I opet, kao i po navici, nađoh se u svom svijetu. Nađoh se na istom mjestu. Mjestu pored drvenog pendžera. Iznad mog nemoćnog tijela, ozvjezdano nebo, a u meni zakon. Baš kao i u mojoj zemlji. Jedna zvijezda padalica ukaza se na prostranom plavetnilu, lagano se spusti, te poput čarobnog štapića ostavi trag. Neizbrisiv. Baš kao moja zemlja! Neizbrisiva, ali ne toliko dobra. Ljudi je kvare. Pitam se: „Čovječe, zašto je kvariš?! Čovječe, zar ne vidiš vrijednost moje Bosne?! Zar ne vidiš usne dok izgovaraju njeno ime?! Zar ne primjetiš  drhtaje, tresak u srcu i puna usta?! Puna usta moje Bosne i Hercegovine!“ Ali, unatoč svemu, želim je bolju. Znamenitiju, ljepšu i sposobniju! Želim više taj kompas! Tajni kompas! Kompas za sve! Čovječe, svaki čovjek zna da napravi razliku između dobrog i lošeg, pa zašto je onda ti uništavaš?! Zašto nanosiš nepravdu?! Zašto nanosiš zlo?! Nemoj, dobri insanu, jer želim bolju Bosnu i Hercegovinu!

 

Selma Žetica, IIIc

(od 45 pristiglih, rad ušao u prvih pet na konkursu Fondacije "Izvor nade", Sarajevo)

 

 

 

 

-----------------

 

„Š k r t a c“

                 Tit Makcije Plaut

 

 

 

“Ab Iove principium” – počnimo od najvažnijeg: ljubav pokreće svijet, ili se samo tako kaže?! Ustvari, danas to jeste tačno, jer upravo ljubav prema novcu pokreće svijet. Čudna je ta ljubav koja je izazvana ovim materijalom. Sve se vrti oko novca. A kažu novac ne može kupiti sve. Danas se događa suprotno - novac kupuje znanje, ljubav, moć, prevlast... Nije zlato sve što sija. Pravo zlato je u nama samima. Ja nemam Euklionov ćup zlata u svojoj kući. Ja nemam bogatstvo Megadora. Ja imam nešto puno veće: imam porodicu, imam znanje, a imam i ljubav. Za razliku od tragedija koje sam imao priliku čitati, pravo je osvježenje za razliku od tragičnog kraja dočekati kraj sa svim likovima na sceni. Kada govorimo o Euklionu, ne možemo ga osuđivati, jer ko se ne bi obradovao ćupu zlata u svome domu? Nisam siguran da li postoji medicinski termin za ovu pojavu, ali sigurno je neki poremećaj izazvao preveliku paranoju našeg protagoniste. Opet se poteže pitanje braka u drami. Ti Grci su stvarno vjerni toj instituciji, međutim ona ne postoji ukoliko oba partnera ne uživaju blagodati svoje ljubavi. Da Likonid nije zamolio strica za Fedrinu ruku, ona bi bez pogovora tuđe dijete odgajala sa Megadorom. U ovoj komediji je Euklion jedna vrlo posebna i kompleksna ličnost koja ne posustaje u svome naumu, a to je da zadrži ćup zlata samo za sebe. Imao je plan: ukoliko ostalima ne spomene svoj ćup, neće trebati investirati u brak svoje jedinice, što je po svemu sudeći suludo. Glumeći jetima, ne pomaže sebi u prezentiranju svoje persone kao općeprihvaćene u tadašnjem rimljanskome društvu. Škrtac je riječ koje ispravno epitetizira ovog starca. U komedijama je prisutna česta igra riječima, koje za zadatak imaju da zagolicaju našu maštu u toj mjeri da ostanemo „prisutni“ tokom vršenja radnje. Iako su originalni rasplet i kraj ovog djela izgubljeni, pretpostavljamo da je kraj upravo sretan. Nasuprot tragediji, radnja komedije je dinamičnija i veselija. Pisac teži ka tome da izazove smijeh kod gledalaca ili da se s blagom dozom humora nasmije nekoj pojavi. Govoreći kategorički o drami „Škrtac “, u njoj nije prisutna nikakva satirična pojava. Naglasak je na Euklionu, staroj škrtici koja je u okrilju svoga doma pronašla ćup sa zlatom koji naposlijetku postaje njegova jedina misao, opsesija. Kao zaključak koji se može izvući iz ove drame nije ništa već nespomenuto, odnosno, ova drama je svevremenska. Postoji i kompozicija djela, gdje je, po meni, najinteresantnija peripetija. Drama je također obavijena i velom sumnje od strane Eukliona, što ne uzimamo za čudo jer to pripisujemo upravo njegovoj paranoji. Za razliku od tragedija, ova komedija ne obiluje događajima u koje su upleteni bogovi, stoga je komediograf dopisao prizor s hramom kako bi naglasio prisutnu religioznost naroda u to vrijeme. Mišljenje bih zaključio s izrekom: „Bogatstvo je nalik na morsku pjenu; što je više pijemo, to smo žedniji.“ – A. Šopenhauer.

 

                                                                        

 

Senad Bajat, I"a"

 

 

-----------------

 

 

VOLJENI POSLANIČE, TI SI NAM UZOR!

 

 

 

 

Znate… u bilo kojem stanju da se nađemo, Poslanik sallallahu alejhi we sellem, nam može biti uzor. Vječiti uzor. U danu i u noći. U suncu i u sumraku. Na putovanju, kao učenik i kao učitelj. Kao sudija pravedni! Ako si bogat, njega možeš uzeti kao primjer. Ako si siromah, njega možeš uzeti kao primjer. Ako si insan, Muhammed a.s. će ti biti jedini uzor! Jedne večeri, nakon što sam se iftarila i obavila namaz, sjela sam pored drvenog pendžera i gledala na selo kroz demire. Razmišljala sam o događaju koji se desio u mom djetinjstvu. Mjesec ramazan. Poseban je taj mjesec za svakog od nas djece bio. Naše selo nije imalo stalnog imama, te je primalo svakog ramazana novog efendiju. Studenta, koji je imao vrlo široko znanje. Učio nas je novim vještinama učenja Kur´ana i ophođenja prema svijetu. Svaki naš korak i svaku našu riječ poredio je sa Poslanikom a.s. Taj mjesec je bio nekako poseban. Tog mjeseca sve je bilo skladno, svemu se znao red. Selo je živjelo posebnim životom i udisalo je svježi, sigurni zrak. Onaj efendija što bi došao svaki bi iftar dočekao kod drugog domaćina, takav se običaj stvorio. A mi omladina, svaku noć poslije teravije išli smo kod efendije na sijelo. Čekali bismo sehur. Zoru, ramazansku. Najljepšu zoru ikada. Kada nas je miris sehura mamio kućama da započnemo naš post, sjećala bih se Muhammeda a.s. U svemu što sam radila sjećala sam se našeg voljenog Poslanika i pokušavala slijediti njegov Sunnet. Jednog dana, morala sam otići iz svoga šehera na nekoliko dana. U moje srce se upila tuga. Nedostajalo mi je sve. Povratak je značio sreću. Morala sam se vratiti vozom u koji sam željno iščekivala da sjednem i da putujem ka svom mjestu. Nakon nekoliko sati putovanja, kondukter me obavijestio da moram izaći i da smo stigli. Izašla sam na pusti peron. Nigdje žive duše. Tišina, mrak, moj šeher je spavao. Bilo je vrlo hladno i jeza mi je prolazila tijelom. Dok sam šetala dugom stazom do svoga mjesta, okupanog mjesečinom i vedrim nebom, ugledah naš mali mekteb i džamiju. Bila je obasjana, baš kao i selo. Mali mekteb se isticao po svjetlima koja su sijala iz trenutka u trenutak sve više i više. Bio je mali, ali je najljepše i najjače svijetlio. Svijetlio je milošću Božijom obasjan. Poletnim nogama, trčala sam prema staroj česmi iz koje je tekla čista, hladna voda. Umih se i uzeh abdest sa Pašine česme, kako je nazvaše u našem malom selu, te krenuh užurbanim koracima u džamiju. Znam, u vrijeme poslije teravije uvijek bi se nalazile različite teme za razgovor i širokoumnu priču. Brzim koracima, ulazeći u džamiju nazvah selam i sjedoh odmah pored pendžera niz koji su se slijevale kapi večernje rose. U džamiji, tri stuba na polovini i dalje stoje nepomična. Zeleni tepih, pomalo otrcan, razastirao se čitavom džamijom. Nije bilo novih tepiha i serdžada, sve je ostalo isto. Te noći tema je bila najljepša ikada. Tema je bila voljeni Poslanik a.s.. Sjedoh i pomno počeh slušati efendiju Halila koji je svojom plemenitošću i ljupkim glasom počeo da priča o najsavršenijem Allahovom stvorenju. Kako je noć odmicala, moje misli su bile duboko usmjerene na vjeru i na najljepšeg uzora ovoga i onoga svijeta. Sjetih se Muhammeda a.s. Sjetih se dobrog i nenametljivog čovjeka, dobre, čiste i iskrene duše. Počeše ga opisivati i iskazivati njegove vrline. Kazaše da nije bio krupan. Osrednje glave, lijep i privlačan. Poslanikovo a.s. lice je bilo rumeno i bijelo, oči krupne, crne kao gar, dubok pogled okružen dugim, gustim trepavicama. Dugih, lijepih obrva ni tankih ni debelih. Kosa mehka i ravna, brada bujna, obrazi koščati i mršavi, sa tankim prugama kojima teku suze kao biseri. Vrat mu je bio baš poput srebrenog ibrika, a noge i ruke su mu bile koščate i krupne. Kada bi hodio zemljom, činilo se kao da je klizio nizbrdicom. Krupne kapljice znoja na licu, isticale su mu se poput niza bisera. Nije bio ni visok ni nizak. Ni nizak da je neprimjetljiv, ni visok da je nametljiv. Odmjeren i umjeren. Lijepe ćudi, ponašanja i ophođenja. Kada bi šutio nadmašivalo bi ga dostojanstvo i staloženost, a kada bi govorio nadahnjivala ga je elegancija i blistavost. Posebna blistavost. Baš kao blistavost nebrušenog dijamanta. Ni namršten, ni namrgođen. Druželjubiv, pažljiv i plemenit. Jedini pravi i iskreni uzor. Nakon što moje misli daleko otploviše u najljepšu i najsigurniju luku, počeh razmišljati o svijetu u kojem nema Božijeg Poslanika a.s. Život bez Poslanika a.s. je poput rata koji nema kraja. Rata koji nikad ne prestaje. Ne jenjava. Poslanikova a.s. duša je poput svile. Nedodirljiva, a mehka. Mehka poput pamuka, a široka poput okeana. Odana Veličanstvenom! Nakon dugog druženja u džamiji, narod se brzo razišao. Sjedila sam na klupi ispred džamije, a voda sa Pašine česme je neprestano tekla. Ptičice su cvrkutale, a svjetla po kućama se gasila. Selo je tonulo u sabahski san. Spavalo je, a ja sam razmišljala o voljenom Poslaniku a.s. Svoja djela sam pribiližavala i upoređivala sa njegovim. Ali nije bilo ni blizu. Jedini pravi uzor i pravi put je put Muhammeda a.s. Njegov put je najispravniji i najsvjetliji. Njegova djela nikada neće izblijediti i ostat´će uvijek u dubokom sjećanju. U glavi mi se vrzmalo mnogo pitanja, koja sam uspjela riješiti jedino kad bih se sjetila Muhammeda a.s. Moje misli iznenadno prekide efendija Halil koji je laganim koracima izlazio iz džamije. Sjede pored mene, pogleda u ozvjezdano nebo i reče mi: „ Kažu:…a ti si zaista, najljepše ćudi." Jedini koji je bio najmekši čovjek, najplemenitiji i najblaži. Bio je najmoralniji čovjek. Niti nepristojan niti bestidan, niti je bio bučan po sokacima, nije odgovarao na zlo zlom, već je opraštao i prelazio preko učinjenog. Bio je pečat vjerovjesništva.“ Efendija Halil mi proširi znanje svojim dubokoumnim razmišljanjem i osvijetli mi misli. Ustade, pomilova me i teškim koracima krenu ka napola osvijetljenom putu. Nakon efendijinih riječi pomislih i zapitah se:“ Da li više ima ljudi kakav je bio Muhammed a.s.? Da li je čovječanstvo živo bez njega?“ Naposlijetku, Muhammed a.s., opet, običan čovjek, ali veličanstven u svojoj skromnosti, koja ga je zapravo i činila čovjekom. Čovjekom radosti, snage i mira. Čovjekom čovječanstva!

 

 

 

Selma Žetica, IIc

 

(Drugo mjesto na Konkursu za učenike mostarskih srednjih škola i studente Univerziteta "Džemal Bijedić",

u organizaciji Medžlisa IZ Mostar, Pedagoškog zavoda Mostar i Fondacije „Daru-l-ilm“; decembar 2015.).

 

 

 

 

 

-----------------

 

 

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

 

 

Još jedan referat u nizu. Iz historije. Pokušavam da napišem uvod. Ne ide mi. Čaj od majčine dušice mi razbistri um te shvatih da o našem prvom predsjedniku znam samo iz porodičnih besjeda. Google i očeve knjige mi ponudiše brojne informacije. Prvo sam pregledala fotografije. Na skoro svim fotografijama ima spuštene vjeđe, teške, kao da nose svo breme ovoga svijeta. Prosjed, pomalo naboranog lica, bio je stub naše Bosne. Naš prvi predsjednik. Čovjek koji je kao mladić bio u zatvoru zbog svojih uvjerenja i ideala. Čovjek koji se borio za Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda, za naš jezik, kulturno naslijeđe, za našu historiju. Čovjek koji je bio otac svome narodu, koji je razumio svoj narod, brinuo se o njemu i borio se za njega. Čovjek iz čijih govora su progavarali naši zaboravljeni mudraci i naši pjesnici, na jeziku koji im ne može biti bliži nego što jeste - na bosanskom jeziku kojem su nas naše vlastite majke naučile. Čovjek koji je bio vođa onda kad je bilo najteže. Čovjek koji je vodio Armiju Bosne i Hercegovine, vrhovni komadant. Čovjek koji je za domovinu želio samo najbolje i koji se plemenito i žestoko borio za nju, domovinu u kojoj je rođen, i u kojoj je umro. Čovjek blage naravi. Nenametljiv, pošten i skroman državnik koji se borio za ljudska prava i slobode. Čovjek kojeg su poštovali svi: naš narod, neistomišljenici, strani državnici, intelektualci, glumci... Čovjek koji nije želio počiniti zločin ni nad zločincima. Čovjek mudar pri pregovorima. Čovjek koji je uvijek težio ka tome da donese ispravnu odluku i da bude realan i jednak prema svima. Čovjek koji nam je pokazao put ka izgradnji društva na temeljima demokratije i uvažavanja drugog i drugačijeg. Čovjek koji je uvažavao i poštovao mišljenja drugih ljudi, kao demokrata i iskreni patriota u očuvanju lijepe Bosne i Hercegovine kao cjelovite, multietničke zemlje. Čovjek snage i integriteta. Čovjek koji je rekao: „Volio bih da me upamte kao čovjeka koji je narod Bosne i Hercegovine uvijek imao na srcu.“ Čovjek koji je 19. oktobra 2003. godine preselio na bolji svijet i na čijoj dženazi je bilo preko 150.000 ljudi. Čovjek!

 

Dva sata su, iza ponoći. Sklanjam prste s tastature. Sad razumijem svoga oca koji se uvijek nasekira kad se predsjednikova slika na zidu malo pomjeri. To je institucija koju treba čuvati i od koje treba učiti.

 

Bogata i sretna liježem u topli krevet. Sklapam oči, pružam ruke, pustim snove da zaplove.

Hvala ti predsjedniče!

 

Selma Žetica, Ic

(Treće mjesto na Konkursu za najbolje literarne radove učenika

srednjih škola za 2015. godinu, JU Muzej „Alija Izetbegović“).

 

 

-----------------

 

 

 

Heroji Bosne

 

              Koračam starim makadamom, laganim koracima ulazim u svoje selo koje me prima uvijek raširenih sokaka u najtopliji i najčvršći zagrljaj. U daljini čujem Bregavu kako žubori. Kuće s obje strane puta nagomilane, gledaju jedna u drugu, dok avlije mirišu mirisom rascvjetalih ruža. Danas je tako, a prije je bilo još ljepše. Sve priče o tim avlijama, komšijama, ratu i našim herojima znam. Priče dedine i nenine, priče date meni na poklon. Taj poklon čuvam i sada, one su smještene u najdublje pore moje memorije, stoje čvrsto, kao stijene hercegovačkog krša. Čak ponekad mislim kako sam i sama bila svjedokom minulog vremena. Razmišljam o mladim životima koje je odnio vihor rata, jednostavno ih ugasio, jednom i zauvijek. Za ideale, slobodu, toprak i domovinu krv svoju dadoše. Tom krvlju, krvlju junaka i šehida naših natopljena je zemlja bosanska do njenih najdubljih žila. Na nju miriše sloboda, prkos, čast i ponos zemlje moje. Jednog dana, u jednoj od brojnih krvavih akcija, bili su moj babo i amidža, tada još golobradi mladići, jedan tek s napunjenih 18 godina, a drugi s nepunih 20. Tog dana moj babo je ostao bez noge, a amidža je lakše ranjen. Nena je ostala bez pola života...

Kako je tek majkama šehida? Liježu sa suzama i ustaju sa suzama, jer nema njihovih zlatnih ljiljana, njihovih ponosa. Ali u dubini duše nađu neki privremeni mir, jer znaju da su im sinovi poginuli braneći svoju zemlju, časno i ponosno. Bosanski haremi su puni, prepuni šehidskih mezara na kojima su uklesana zelena slova, a zlatni ljiljani sijaju poput zvijezda na nebu. I najtvrđe srce se smekša pred tim kamenim gromadama koje ih nijemo gledaju i pričaju historijsku priču bosanskog otpora i borbe. Drveća su spustila raskošne grane, kao da grle i čuvaju naše šehide. Ostao je njihov zaleđeni osmijeh u srcima njihovih starih majki i na stazama Bosne i Hercegovine, ponosne.

Heroji naši, hvala vam što ste nam omogućili da danas koračamo sretno i slobodno, hvala vam što se mogu vratiti u svoje selo, svojim korijenima, sigurnim koracima, prema boljem sutra, gradeći neku sretniju budućnost, čuvajući prošlost i vas, naše heroje, duboko u srcu.

Spuštam olovku na papir. Liježem u toplu postelju i uzdišem, tužno, ali ponosno. San me obara. Vjeđe su mi teške. Razmišljam o prošlosti. Prošlost je stranica koja je ispisana glagolima svršene radnje i zamijeniti se ne može, ali možemo u srcima nositi naše šehide, moliti za smiraj njihovih duša na boljem svijetu i tako ih zauvijek sačuvati od zaborava. Oni su sanjali o sretnoj i hrabroj Bosni i Hercegovini, a mi moramo dosanjati njihove snove, pretvoriti ih u stvarnost, u ljepšu, sretniju i bolju Bosnu i Hercegovinu.

 

                                                                                                                                                                                                                    Nejla Zuhrić, Ic

 

 

-----------------

 

 

Heroji Bosne

 

           Hladno jutro. Pustoš. Mladi heroj stavi već odavno staru torbu na leđa, spusti kapu do obrva i izađe ispred kuće. Uplakanu majku zagrli, poljubi je u čelo, stavi joj ledene ruke na vrele obraze i reče: "Majko, kad ti se vratim bit ćeš ponosna na mene." A majka mu stisnu ruke. Kroz jecaj ga je molila da ostane. Obećavala mu je sve. Samo da ne ide. On spusti majčine ruke, pun ponosa, srca tvrdog k'o kamen prozbori: "Idem majko!" Laganim koracima krenu. Pruži pogled niz dug put, uzdahnu i reče: "Spasit' ću ovu ljepoticu iz dušmanskih ruku." Sjena mu se izgubi u magli.

       Tmurni oblaci govorili su sve. Neće se dogoditi ništa dobro. Dani su prolazili. Majka k'o majka. U ćošku sa slikom u ruci svog jedinca, briše suze već istrošenom maramicom. Pa pokoja suza klizne niz lice na kojem su urezane bore i pokvasi sliku. Uzdasi, tuga. Samo su te dvije stvari harale kućom. Svaka minuta bila je kao godina. Za nadu nije bilo mjesta. A tek za sreću... Prolazio je dan za danom. Svaki isti. Smjenjivali su se dan i noć, a stara majka... Bila je iznemogla. Znala je da svog sultana više neće vidjeti. U ramu na zidu, njegova slika. Oči kao biseri. Na potiljku starica napisa: "Sine, ti si moj ponos. Moj heroj."

 

 

Azemira Sokolović, Ic

 

 

 -----------------

 

Domovina se srcem izgovara i onda kad usne zanijeme

 

          Ne dirajte u naš mir. Ne kvarite naš dom, jer ja domovinu drugu nemam, a i kad bih je imala, ne bih znala da je volim. Postoji jedan savez koji nas sve veže, savez srca i odanosti. Moja domovina je blagi tračak svjetlosti u današnjem sivilu, ovjekovječena pričama koje nosi sa sobom. Ovdje svaki kamen umije da zaplače i svaka rijeka nevino da žubori. Tamo, na drugoj strani, nema čari koja dolazi s prvom zrakom Sunca i prvim pjevom ptica što se razlije pa ti razgali dušu i natjera te da udahom hladnog jutarnjeg zraka, udahneš novi život. Mijenjali bismo svijet, ovaj nam nije dobar, ili 'pak ne znamo da živimo?! Crni oblaci nad Bosnom se nisu potpuno razišli, ostalo ih je još, i dalje je tmurno, ali gle! Gdje god pogledaš život i osmijeh, jer smo tu, svoji na svome. Postoji za svakoga od nas po jedna zvijezda na beskrajnom nebeskom svodu iznad naše Bosne, Bosne koja je mirno ležala i kad je bila pokorena, dostojanstveno i ponosno, lijepa poput naših majki, a nevina i čista poput čeda svoga. Razmišljajući o Bosni, uvijek se sjetim svoga djeda. Njegovog lika se sjećam kao kroz maglu, i sve je to, rekla bih, poput dobrih scena iz nekog filma, kada vam s vremenom blijede slike likova, ali ostaju riječi. Stara lula u još starijoj, nesigurnoj ruci, laganim pokretima bi putovala, a onda se zaustavljala na usnama, iz kojih bi često dolazile priče o Bosni, priče koje sam voljela slušati.

       ,,Mladi ove zemlje moraju biti vjetar koji će otpuhati crne oblake nad Bosnom, i dočekati zrake Sunca.'', reče. Iako sam dugo razmišljala o toj rečenici, nisam govorila o tome, do danas, kada djeda već odavno nema.
       Djed me je naučio da se ne trebamo bojati svojih riječi, riječi o Bosni, o snu. Sanjali smo nekada, i sada kad smo tu, ne sanjamo više, pokorili smo sva mora, planine, i veliku daljinu što nas je razdvajala. Ili možda ipak sanjamo, krajičkom srca, gdje naposljetku čuvamo ono što se srcem izgovara i kad usne zanijeme.

 

                                                                                                                                                                                                                        Nerma Memić, IIa

 

-----------------

 

 

Domovina se srcem izgovara i onda kad usne zanijeme

 

 

 

Opjevana u hiljadama pjesama, naslikana svim slikarskim tehnikama, nikada dovoljno opisana i dočarana ni bojama ni riječima, vječiti motiv i neiscrpna inspiracija za umjetnike. Moja domovina. U srcu Balkana, okružena snažnim planinama, zimskim ljepoticama. U zelenilu bosanskih brda i šuma, i u bogatstvu hercegovačkog krša teku najljepše i najbistrije rijeke koje svojim žuborom napajaju duše svih onih koji im se nađu u blizini. Moja domovina. Uvijek na meti velikih osvajača. Zašto? Šta to krasi moju zemlju, šta to ona ima što druge nemaju, a žele?! Toliko puta negirana, prisvajana, a nikada pokorena i osvojena.Velike i snažne svjetske čizme gazile su zemlju moju, ali nijedna je pogazila nije. Velika carstva u svojim nasrtajima na Bosnu sa sobom su donosila svoje kulture, običaje, tuđice, ali Bosna je uvijek ostajala autohtona, svoja. Osmanlije su izgradile bosanske čaršije, mahale, sokake, Austro – Ugarska je iza sebe ostavila najljepšu arhitekturu, ali niko nikada nije mogao ni donijeti ni odnijeti njenu multikulturalnost. Ovdje se oduvijek zajedno živjelo. Zajedno su se slavili praznici, slušale najljepše melodije s minareta i sa crkava....A danas? Možemo rekonstruisati naše građevine, dati im novo ruho, ali možemo li vratiti izgubljene ljude, možemo li Bosni vratiti njen sjaj i duh?

 

Iako je nebo tmurno nad mojom Bosnom i iako se teško živi, moja zemlja i danas ima svoje insane koji uprkos svemu koračaju s njom i bore se za njenu budućnost. Nekada ponestane riječi kojima bi se opisao život kakav danas živimo, borbu i patnju običnog, malog bosanskog čovjeka, ali u Bosni i Hercegovini žive i njeni junaci, njeni borci koji je srcem izgovaraju, isti oni borci koji su ratnih godina branili svoj toprak i koji bi opet branili svoju djedovinu, jer toprak i ognjište se ne napuštaju. Takvi smo mi Bosanci i Hercegovci, takva je moja zemlja, mala, gladna, ali prkosna i ponosna, zemlja malih ljudi sa velikim srcima. Imamo svoj jezik, već stoljećima, imamo svoju historiju, bogatu, ali prije svega imamo naše stećke, te nijeme kamene gromade koje neprestano pričaju dok šute, pričaju o historiji jedne zemlje i njenih naroda. I ko nam može nauditi? Niko nikada, sve dok je nas koji svoju domovinu srcem izgovaramo i onda kad nam usne zanijeme.

 

Alisa Turajlić, Ic

 

 

 -----------------

 

 

 

"Ne dajmo bolu na volju,
Preskočimo jauk
visok do neba, i svoju
smrt u jarku."
                                 (Anđelko Vuletić)

 

 

 

         Živimo u svijetu

u kojem su tuga i bol

pronašli svoje utočište.

 

 

Ali ti nemoj dozvoliti mraku da te proždere,

niti suzi da te uguši.

Kad naiđe oluja plača,

u bezizlaznom crnilu jada

ti se skloni ispod kišobrana nade.

 

 

Ono tmurno i nedorečeno što bdije iznad nas

i što nas prati u stopu,

ostavimo na peronu prošlosti,

neka otputuje u zaborav.

 

 

I dok se dan prepušta čarima noći,

sjeti se da zvijezde ne mogu sijati bez tame

i da će i tebe smrtniče jednog dana sunce pomilovati.

 

                                                                Merima Torlo, IVc

                                           (treće mjesto na Konkursu za najbolji literarni rad,

                                      XVII Susreti medicinskih škola FBiH 2014.)

 

 

 

 

 -----------------

 

 

 

Nema ništa strašnije od

zatvaranja očiju pred nemoćnim i siromašnim

 

 

Osluškujem sreću u Tvojim riječima. Ona Ti se prikrada, dolazi nenajavljena, redovno te obilazi i daje smisao Tvome životu. Prati Te. A ja? Zar nemam i ja pravo na sreću? Jesi li bolji čovjek od mene pa si sreću nekako zaslužio?

 

U Tvom carstvu vlada čarolija, u mom carstvu vlada surovost. Od svoje sreće ni ne primijetiš moju nesreću. Ili ne želiš da je primijetiš?! U svojoj sreći si sigurniji. Zaklopiš oči i zatvoriš sva svoja vrata. Tako je lahko živjeti jer Tvoje čarobno carstvo niko ne može da oskrnavi. Kucam, dozivam Te, do Tebe moj glas dopire, ali ga ne čuješ, ne želiš da ga čuješ.

 

Heeej Ti, znaš li da je strašnije zatvoriti oči pred malim, nemoćnim čovjekom, strašnije nego zatvoriti oči u krevetu s mislima da ćeš možda umrijeti u tom trenutku?! Božije vrijeme je veliko, daje Ti ga dovoljno, taman onoliko koliko ti je potrebno da opet otvoriš oči, da pogledaš ljude oko sebe kojima je život toliko drag, a ništa ga ne ispunjava, daje Ti priliku da se odužiš za sve loše učinjeno, pruža Ti ruku pokajanja. Šalje Ti mene, i slične meni. Izaziva Te da otvoriš oči, da otključaš vrata i da sa mnom podijeliš svoju čaroliju, svoju sreću. Pruženoj ruci pruži svoju ruku, da obojica budemo nasmijani i sretni. Čarobnjaci, ljudi!

 

Ali, Ti ne želiš gledati i slušati mene, i slične meni. Ispred sebe imaš ogledalo koje svuda nosiš sa sobom, jer si sebi najvažniji. Imaš velike ruke s kojima možeš da izgradiš sebi pravi život, dok se gledaš u ogledalo. Kolike su te Tvoje ruke, koliko je to Tvoje srce? Ti čuješ samo svoj glas i vidiš samo sebe. Zašto ako imaš sve, ako imaš i previše u svom životu i ako Ti je sve dobro, ako Ti je život savršen, zašto ga ne učiniš i nekom drugom sretnim, zašto nekome drugom ne pomogneš da izgradi nešto malo, njemu dovoljno, zašto ne pokloniš svoj višak nekome kome će upravo taj Tvoj višak satkati čaroliju?

 

Sve će jednom nestati, Ti ćeš otići tamo gdje i ja, tamo gdje ćemo svi jednog dana otići. I tada ćeš me vidjeti, i čuti. Bit ćemo napokon isti. Ti ćeš biti ti, s malim t. Bit ćemo sami, bez tvog sjaja i bez moje tame, bez tvoje veličine i bez moje malenkosti, bez tvog bogatstva i bez moje bijede... Ja ću te i dalje gledati, i vidjeti; slušati, i čuti. A ti? Ogoljen, stajat ćeš i željet ćeš da barem odškrineš svoja vrata. Iščekivat ćeš nekoga, da na njih pokuca. Ali neće biti nikoga. Shvatit ćeš da čovjek ima pravo gledati drugog čovjeka odozgo samo ako mu pruži ruku i pomogne da ustane. Shvatit ćeš kako nemoć boli, kako bijeda i samoća bole, kako odbijanje boli…

 

Sreće više nema u tvojim riječima. Nije je ni bilo. Učinilo mi se, bio je to samo privid.

 

Ti i dalje pričaš meni o sebi. I dalje gledaš u mene, ali me ne vidiš. Nećeš čak ni da proviriš ispod svojih teških vjeđa.

 

Moja nebitnost, nemoć i siromaštvo su ustvari sreća.              

 

                                                                                                                                                                      Amina Jakić, IIa

  (specijalna nagrada na Javnom konkursu za najbolji literarni rad, JU Muzej Tešanj 2014.)

 

 

 

-----------------

 

 

A r t i k l

 

Mislio sam da će dobar ručak

vratiti harmoniju u naše odnose.

 

Po novmbarskom jutru koje me rasnilo,

otišao sam,

u prodavnicu.

 

Uski redovi,

gužva na kasi,

neljubaznost,

ubili su svaku želju za kupovinom.

 

Jaka volja savladala je inerciju,

i došao sam kući s punim kesama.

 

Dok sam kuhao,

ponovo se uzbuđenje stopilo s mirisima.

To je već bio prvi zalogaj.

 

Smatrao sam ga čvrstom tvari,

nisam očekivao da će ga otupiti tvoja kiselost.

 

Nakon što si čaroliju probala,

rekla si da ti se čini

da sam koristio neki drugi sastojak.

 

Postao sam uvjeren

da je i nju ozračio

elektronski zvuk,

koji na ekranu

često pokazuje

veći iznos.

 

 

 

Jesenje hladnoće

 

Ležao sam na krevetu u svojoj sobi.

I čitao knjigu.

Prekinuo me otac,

rekavši da mi je namrvio

punu zdjelu šipaka.

Ustajem mrzovoljno,

jer me omeo u poslu.

Sjedam za terpezarijski sto,

vidim da je u pitanju ljutunac,

po tamnocrvenoj boji.

Nagriza mi usne oprhle

od jesenje hladnoće.

Razmišljam o tome kako ću

lako prebroditi vrijeme gripe,

o žaru prema tebi,

o činjenici da sam umorni slovoslagač,

tromih jagodica.

 

                                                             Emir Kapetanović

 

 

 -----------------

 

Recimo NE nasilju nad djecom!

 

Krv svuda po cesti,

glas djeteta koje plače,

glas ljubavi i sreće pokušava da nađe,

pa zove: „Mama!“,

ali odazvati se neće,

umjesto tople riječi iz usta krv joj teče.

 

Sada uplašen još više,

sve teže diše.

Mrtvo tijelo ne govori,

umire i posljednja nada,

na koljena pada

i lagano shvata šta se desilo tada.

 

Automobilska nesreća,

umrli su tata i mama

i sada je jedno veliko ništa sve što ima.

 

Dino sa dvanaest godina ne može sam da se snađe,

pa je bio usvojen od strane adže,

adže u čijem su dosjeu zapisane razne krađe,

tuče i svađe.

 

Ali Dino bolje rodbine nije mogao da nađe,

pa adži po stanu mora da sprema, pere suđe,

po kući skuplja prazne flaše i preostalo beznađe.

 

Adže po danu nema u stanu,

vuče se po trotoaru uvijek s ortacima - kriminalcima u talu.

Prije je pokušavao pošteno da radi pa kičmu iskrivio,

rat preživio,

psihički obolio kriminalac okorjeo,

pijanac postao

i jedini iz familije u Bosni ostao.

 

Pijan svako veče se vraća,

čim pređe prag Dino to shvaća.

Dino bježi u ćošak i sklupča se ko kuče,

moli Boga da ga bez razloga ne tuče.

On ga gleda kao lutku,

otpadnika nacije na kojoj liječi svoje frustracije.

Udara ga bezdušno,

životinjski,

nanosi mu modrice dok Dino u sebi vrišti,

dere se,

proklinje sebe zašto uopšte rodi se.

 

Kada životinja ode da spava,

s poda diže se Dinina glava,

on staje ispred ogledala

vidi izlomljeno tijelo

koje otpor pružiti nije smjelo.

 

 

U školu ne ide dok se malo ne smire modrice.

I kad je u školi često je kod pedagogice,

a ni njoj ne želi priznati odakle mu nove modrice.

Govori joj da nije njena stvar i da sam bori se.

A ne bori se,

nego Bogu moli se,

i kad sve u lice hoće da kaže adži,

u tamu povuče se,

skloni se,

jer batina previše boji se.

 

Jednoga dana sjedio je u mračnom ćošku stana,

kad je čuo iz druge sobe svoga adžu kako dere se: „Dino, iz frižidera donesi mi vino“.

On ga uze, i sve polako, i fino.

On se opet zadera: „Dino, hoće li još danas to vino?“

Dino potrča, spotaknu se o svoga medu kojeg mu je poklonila mama za rođendan peti.

Plišani medo, njegov predmet sveti,

služi mu samo na mamu da ga podsjeti.

 

Kad je pao boca puče,

adže skoči i poče krvnički da ga tuče.

 

Udara šakama i njegovom glavom o zid.

Nakratko prestaje da ga tuče, uzima medu i baca ga kroz prozor.

Tada u Dini nešto puče i slomi se,

on na pod pade i roditelja sjeti se.

 

Kada je ustao opet je pred ogledalo stao

i odmah je znao – tijelo izlomljeno al` živa je duša,

tada odluči da ga više neće da sluša.

 

I evo ga, na vrhu zgrade, na ivicu stade, i kaže:

„Mama, tata, moram prvo pasti dole da bih raširio krila i poletio gore.

Ne mogu trpjeti više to nasilje, ne mogu trpjeti i čekati da neko spasi me.

Sada znam, ovdje je pakao, a gore je raj“.

Zatvori oči,

i skoči te noći.

              

                                                                                    Hasan Ćorajević, IIa